Čoška i Maroška – kćeri jedne vile

„Stari deju kako su va Marišćine živele dve dobre sestri Ćoška i Maroška. Nad merinun njihe kuće nagnuli su se ceri i hrasti. Po dneve na njih kosići kantaju, a po noće puhi kišu i hitaju dole želud. Veverice se vivi vavek veselo skakat s cera na cer. Da ti stari ceri sprogovore, oni bi nan boje povedeli čuda stvari ke mi ne znamo z oneh lepeh stareh vremen.“

Ivo Jardas

Legenda kaže da su u prekrasnoj Marišćini nekada davno živjele kćeri jedne vile, Čoška i Maroška. Rado su se kupale u lokvama vode.U to vrijeme živio je bogati vlastelin koji je jednoj od vila ukrao maramu s posebnim moćima, bez koje nije mogla letjeti. Obećao joj je vratiti maramu ako se uda za njega. Kako nije imala izbora, ona je pristala. Imali su dvije kćeri. Vila je voljela djecu, ali uvijek čeznula za svojim vilinskim životom, ali nije uspjela pronaći sakrivenu maramu. Kako je vlastelin jednom prilikom izazvao tučnjavu i u njoj nasmrt nastradao, vila je pretražila cijelu kuću i pronašla maramu koja je bila zaključana u staroj škrinji s devet ključeva. Ogrnula je maramu i pobjegla k svojim vilama, a djecu je ostavila svekrvi. Kada su sestre odrasle postale su vrijedne i dobre djevojke i svi su znali za njihovu dobrotu. Zahvaljujući svom radu imale su puno ovaca i veliki urod na polju i vinogradu. No iznenada je naišlo nevrijeme i sve im uništilo, ali vile se nisu obeshrabrile, govoreći: „Bog dao, Bog uzeo“. Iako im je bilo teško, vrijednim su radom opstale. Jedne nedjelje u selo su došli prosjaci, koji su zamolili sestre za malo hrane. Iako su bila teška vremena, sestre su ih ponudile s onim što su imale - kruhom od cerove kore i vodom. Radi njihove dobrote odjednom se kruh od kore pretvorio u pravi kruh, a voda u vino.

Zapravo putnici nisu bili prosjaci, već Bog i sveti Petar. Putujući svijetom promatrali su ponašanje bogatih prema siromašnima. Tako su došli i u Marišćinu. Nakon susreta s vilama, nevrijeme nikada više nije uništilo urode, niti stoku, već su Čoška i Maroška živjele u Božjoj milosti.

Obje sestre sretno su se udale. Čoška za lovranskoga kneza, a Maroška za Pačića, koji je imao imanje pod Pakom. Na oba su pira svirale velike sopele i mijeh. Svi Marčelji su bili na piru.

Čoška i Maroška su razdjelile Marišćinu među svojim kmetovima i ovčarima iz Marčelja. Zato svaki stanovnik Marčelja i dan danas ima komad zemlje u Marišćini.